Helena - JUDO

Helena - JUDO

Judo treniram od 2006. godine. Judo sam izabrala jer je moja sestra trenirala, pa sam i ja htjela. Nakon osam godina bavljenja sportom ne žalim ni za čime. Sada sam mlađa kadetkinja. Dok većina ljudi vidi samo natjecanja sportaša, niti ne pomisli na sve silne treninge koje tome prethode i sva odricanja koja činimo da bismo mogli izići na natjecanje i eventualno pobijediti. Svaki dan se probudim rano ujutro, jedem, pa idem na trening. Nakon treninga napišem zadaću i pripremim se za nastavu. Nakon završene nastave idem na još jedan trening. Umorna sam i od škole i od jutarnjeg treninga, ali nema veze. Nakon treninga idem kući. Ne gledam seriju, ne igram se na mobitelu nego idem spavati jer sutra sve kreće ponovo. I tako do subote, kada obično imamo natjecanje. Kada natjecanja nema, treninga ima. Nedjelja je dan odmora, ako nismo na natjecanju.

 

U Zagrebu 22. 11., smo imali ekipno prvenstvo RH za kadetkinje i kadete. Iako smo tek prošle godine osnovani kao klub odlučili smo nakon napornih treninga sudjelovati. Sudjelovali smo u sastavu Matea Brletić, Lucija Šinkovec, Lorena Štengl, Katarina Lucija Vuković i ja. Svaku borbu smo počeli s porazom jer nismo imali natjecateljicu do 52 kilograma. Matea koja i nije iz našeg kluba borila se u najlakšoj kategoriji. Prvu borbu smo imali protiv dobro poznatih protivnica iz JK Samobor. Prvu borbu Matea u kategoriji do 48 kg pobjeđuje jer nisu imali predstavnicu. Drugu borbu gubimo jer mi nismo imali natjecateljicu u kategoriji do 52 kg. U trećoj borbi do 57 kilograma izašla je Lucija. Nažalost gubi. Tada sam nastupila ja. U kategoriji do 63 kilograma, protiv stare partnerice i protivnice. Morala sam pobijediti tu borbu jer inače gubimo meč. Čujem kako navijači viču. Ja ulazim na tatami, a dah mi podrhtava, ruke mi se tresu. Hajime! Borba je počela. Nakon nekoliko mojih dobrih napada protivnica dobiva kaznu zbog neaktivnosti. Sada ona mora napadati, a ja čekam pravi trenutak. Sad! Znala sam da će ući na desnu stranu, ali je to učinila mlitavo. Zakucala sam je na leđa i pobijedila na ippon.

Rezultat je izjednačen, 2:2. Zadnja borba je borba moje sestre i protivnica protiv koje gubi zadnje tri godine. Svi se tresemo, molimo, dršćemo. Dvorana se ori „Katarina, Katarina!“. Nakon dva napada Katarina je povela! Vrištanje, skakanje, slavlje. Svi zajedno kao jedan. Dok kraja borbe Katarina je održala prednost.

Pobijedile smo taj meč rezultatom 3:2. Sljedeći meč dobivamo istim rezultatom i osiguravamo polufinale, ali imamo još jednu borbu u skupini. Borbu protiv poznatih Dubrovčanki. Rezultat prije moje borbe gubimo 2:1, a u zadnjoj borbi Lorena sigurno pobjeđuje. Dakle, moja borba odlučuje. Borila sam se protiv cure od koje sam već nekoliko turnira za redom izgubila. Trener vjeruje u mene, ali ja baš i ne. Ulazim u borbu s tremom i strahom. Zbog moje neopreznosti padam i gubim. Tuga, suze. Izlazim s tatamija. Trener me gleda i viče, a ja znam da sam pogriješila. Oči mi se pune suzama, a jedna mi klizne niz obraz. Znam da sam gotova i da neću biti spremna za sljedeću borbu. Ne fizički, nego psihički, a sljedeća borba je najvažnija. Polufinale protiv djevojaka iz Pule. Dobra su ekipa. Pri rezultatu 1:1 u borbu izlazi Lucija. Iako nije vjerovala u sebe, mi smo vjerovali u nju. Navijali smo, vikali, skakali. Lucija se borila kao lavica, te protivnici nije ostavila mogućnost pobjede. Ja sam pretpostavljala da ću izgubiti borbu, a to se i dogodilo. U borbi protiv višestruke prvakinje Hrvatske baš i nisam imala šanse. U zadnjoj borbi Lorena izlazi na tatami. Bori se s curom koju poznaje, ali svaka njihova borba je napeta. U prijašnjim susretima Lorena je pobjeđivala, ali ne baš glatko. Nakon minute Lorena je pala, ali na yuko. Vrijeme tada počinje letjeti. Još samo je deset sekundi do kraja! Lorena kreće u posljednji napad i baca protivnicu. Pobjeđuje! Skačemo, vrištimo, plačemo. U finalu smo!

U finalnoj borbi susreli samo se opet s ekipom iz Dubrovnika. Ovaj put s više vjere u sebe i želje za pobjedom ulazimo u meč. Isti rezultat 2:1. Svi znamo da u posljednjoj borbi Katarinina protivnica nema nikakve šanse. Opet ja odlučujem! Stojim na tatamiju. Srce kuca, čujem navijanje. Trener mi masira ramena, lupa po nogama, masira uši. Govori mi: „Helena, ovo borbu moraš dobiti! Hajmo, daj sve od sebe!“. Lupam dlan u dlan, lupam se po licu i ulazim u borbu. Opet se bojim, ali osjećam euforiju. Adrenalin. Čujem navijače. Viču. Srce jače kuca. Poklonim se protivnici. I kaže sudac hajime. Ne postoji više ništa osim mene, protivnice, trenera i suca. Ovaj put s mnogo više vjere u sebe primam svoj gard i borim se. Nikada se nisam tako borila. Nakon nekoliko dobrih napada uspjela sam baciti protivnicu na yuko. Nakon toga protivnica je još jače krenula na mene. Pale smo na pod, ali na prsa. Brzom reakcijom izvukla sam polugu na ruci. Ona je vrisnula. Sudac je sudio ippon. Slavlje je počelo. Svi skaču i vesele se. Ali suci pregledavaju snimku i poništavaju ippon. Moram nastaviti borbu. Pola minute do kraja. Sada čujem navijanje. Krenuli su odbrojavati. 10,9,8... Uhvatila sam gard. 7,6,5... Protivnica me je primila za vrat. Čvrsto me drži . Ne mogu se pomaknuti. 3,2... Baca me, a ja u zraku. Padam! Nevjerica. Trener iz Dubrovnika traži bodovanje, a moj trener kaže da je vrijeme već isteklo. Suci ponovo pregledavaju snimku. Neizvjesnost raste. Muk u dvorani. A ja ni ne shvaćam što se dogodilo. Iznova pregledavaju snimku. Sve više sudaca oko kamere. Kao da je sve stalo. Prolaze minute. Drhtim. Vraća se sudac na tatami. Tresem se. Sudac podiže ruku. I sudi shido protivnici zbog nepravilnog hvata! Pobjeda! Olakšanje, veselje.

Slavlje je počelo. Dvorana se ori. Profectus! Profectus! Sve zajedno, okupljene, dršćemo. Trener je ponosan. Ne vjerujemo. Prvakinje smo! Uspjele smo! Nakon sezone teških treninga ispunile smo cilj. Vrijedili su svi naporni treninzi. A sutra? Sutra se više ne slavi niti se odmara. Sutra je trening.

  Helena Vuković