Turnire, treneri i stariji natjecatelji, vjerojatno doživljavaju kao mjesta uspjeha i neuspjeha. Za nas, roditelje, to su uvijek samo mjesta sreće i tuge. Sretni smo kad vidimo da naše dijete uspijeva naučenim, i ponekad teško usvojenim, znanjem pobijediti protivnika, a u porazima se tješimo da je protivnik bio jači, brži, da je iznenadio ili da je izveo nešto što još nikad nismo vidjeli.
I obično si zapamtimo tog malog ili malu, za zlu ne trebalo, ako se ponovo nađu s nekim našim. Gotovo svaki mali judaš ima nekog protivnika kojeg rijetko ili nikad ne uspijeva pobijediti. Znamo za tu djecu da imaju kontra gard, znamo koje bacanje im je specijalnost, kako se ponašaju kad gube, a kako kad dobivaju borbu. I o tome svima pričamo. Za takvog protivnika znaju i djedovi i bake, stričevi i tete, kumovi. I ako se rodbina nađe na turniru, već pri pojavi Protivnika ili Protivnice, svi klimaju glavom i govore: «Aha, to je Taj – Ta!» . I ponekad mi, roditelji, zaboravljamo da je taj Protivnik ili Protivnica, dijete kao i naše, da ima gotovo jednako godina i jednako kilograma, da voli iste igre i TV emisije.
Naša djeca svoje Protivnike ne gledaju tako. Promatrao sam svoju kćer i njezine protivnice na jednom turniru. Ujutro na dolasku u dvoranu, pri prvom kontaktu očima s protivnicama, obostrano klimanje glavom i još sneni pogledi. Već pri vaganju došlo je do pozdrava i rukovanja. Uz tatami, u nervozi očekivanja prve borbe, zajedno se gledaju borbe. Ubrzo su se pridružile suparnice iz drugih klubova i na jednom mjestu je bila gotovo sva konkurencija. Uglas se smiju i komentiraju borbe. Kad su počele borbe u njihovoj težinskoj kategoriji, treneri odvlače djecu svaki na svoju stranu, daju savjete. I tek u trenutku kad sudac pozove na tatami, postaju Protivnice. Nakon borbe i obaveznog trenerskog savjeta ili pokude, opet dolaze jedna do druge, rukuju se (ovog puta od srca) i nastavljaju druženje. Kod proglašenja pobjednica i podjele medalja gotovo su zakasnile jer su zajedno bile ispred dvorane.
I onda postaje jasna cijela stvar. Judo ih je prvo napravio protivnicama, a kasnije, kad su se upoznale, i prijateljicama. Protivnice su one dvije minute, manje ili više, na tatamiju, a prijateljice su i prije i poslije borbe. Kad malo razmislimo, zasigurno postoje ljudi koje nazivamo prijateljima, a viđamo ih rjeđe nego što se naša djeca viđaju sa svojim protivnicima na turnirima. Isto tako imaju više zajedničkih stvari nego mi s nekim od naših prijatelja.